Rahela Grozdanov
Rahela Grozdanov
A ja, nadam se da se neću nikada ničime hvaliti osim križem našega Gospodina Isusa Krista. Po njemu je svijet razapet za mene i ja sam razapet za svijet.
Gal 6, 14
Nisam znala da ću ovo ikada pričati ali Bog me proveo kroz pustinju u kojoj sam se nekako našla, iako sam mislila da idem u suprotnom smjeru od nje.
Već sam neko vrijeme razvedena, puno duže nego na papiru. Nisam jedina, no svakome je njegova bol najveći teret i rana. Ali baš kroz to mi je Bog pokazao da je on suveren, prisutan, da drži obećanje i ja sam se tih obećanja ulovila „kao pijan plota“. Čekala sam strpljivo i pobjeda je došla. Sada o tome svjedočim ženama kroz blogove, gostovanja i glazbu. Nije lako dijeliti tako intimne dijelove sebe.
Moj identitet u Kristu važniji mi je od reputacije koje daje svijet.
Odrasla sam u kršćanskoj obitelji, vjera je bila naše uporište, a odlazak u crkvu redovit, kao i učenje biblijskih stihova. Roditelji su na mnoge načine sudjelovali u radu zajednice, mama i ja smo pjevale u zboru i pjesma je uvijek bila dio mene i mog izražavanja. Kao mlada djevojka bila sam puna nada i snova, voljela sam biti u zajedništvu mladih s kojima sam dijelila Isusa, slobodno vrijeme, putovanja na duhovne obnove, bila sam puna elana, volje za služenjem i stalno sam nešto organizirala. Činilo se da je sve moguće.
Strog odgoj držao me u pokornosti roditeljima, ali imala sam par izleta u nedopušteno, u to doba, pa sam za vrijeme sata u gimnaziji zbrisala na audiciju Putokaza, riječke pjevačke skupine u koju sam upala, ni sama ne znajući kako jer sam bila klinka, prvi srednje, dok su oko mene bili maturanti i studenti. Objavila sam vijest mami i tati koji ni sami nisu znali smiju li se radovati i je li Bogu to ok ili nije, je li ok snimati spotove, pjevati neke tamo pjesme koje nisu razumjeli i nije mi bilo lako balansirati između crkve, moje zajednice i želje da pjevam u tom riječkoj grupi.
Imala sam par simpatija, prvih ljubavi, bila sam ustvari jako zaljubljive prirode. A onda je došao onaj pravi, poznat od prije, ali sada u potpuno novoj perspektivi. U završnici srednje škole, u ratnim godinama kada smo se u razredu svi nekako držali skupa, zajedno s našim pridošlicama zbog ratnih okolnosti, pogodio me ko munja i to je to, kad lete leptirići, kad se cvijeće vrti oko glave, a tebi proleti srijeda- najgori dan u tjednu kao da nisi ni bila prisutna.
Mlada ljubav, pa prekid, pa opet mirenje i trajalo je to ukupno šest godina. Od toga je jedna godina bila posebno teška jer smo oboje, svaki na svom kraju Engleske, ostvarivali ono za što smo vjerovali da nas je Bog pozvao. Puno je tu lijepih uspomena, ali i teških zbog odvojenosti od doma i jedan od drugoga. Udala sam se u 24-toj, došlo je jedno pa drugo dijete i taman sam uspjela diplomirati, skoro pored porod drugog djeteta. U to smo vrijeme sestra iz zajednice, Jadranka Dereta i ja počele aktivno prevoditi suvremene pjesme slavljenja jer smo nakon pjesmarice Živa voda, htjele ljudima Hrvatske donijeti novije slavljeničke pjesme pa samo tako prevele: Kad sve utihne, Kao ruža, Ti svjetlo svijeta, Otvori oči mog srca, Sve što diše i druge.
Klince smo često vodili na naša putovanja s bendom KRISTina pa i na snimanje prvog albuma u Švicarskoj. Snimanju su prethodili koncerti po Hrvatskoj i to je vrijeme bilo izazovno na mnoge načine. Iako sam bila sretna da možemo širiti evanđelje kroz pjesmu, bilo je i tamnih trenutaka gdje sam se osjećala pritisnuta između dnevnih obaveza, djece koja su tražila svoje, služenja u lokalnoj zajednici, muža, povremenog posla po zamjenama u školi i proba u večernjim satima dok smo se na sve moguće načine snalazili oko čuvanja djece.
Kad si ozbiljan u služenju Bogu, na udaru si. Kad širiš evanđelje, sotona kreće u akciju i želi te diskreditirati, omalovažiti, uvjeriti da nisi dobar ili ti šaptati laži da si netko i nešto. Ako duhovno drijemaš ili spavaš, ne moraš brinuti. Neće na tebe najjačom artljerijom. I naš je brak bio njegova meta, muž je znao to spomenuti, da trebamo biti oprezni. No očito nismo bili dovoljno. Često je dovoljna mala pukotina da sve krene. Na početku su to mali kompromisi, otvaranje prozora za situacije koje nisu po Božjem srcu, opravdavanje postupaka i karaktera, koketiranje s grijehom. Sada nakon dugo vremena i odmaka, mogu reći da reagiram promptno na prvi znak grijeha, podižem crvenu zastavu upozorenja i ne dam da mi se uvlači među „moje“.
Oduvijek je vjera bila temelj mog života, no kada su krenule oluje, Isusa sam upoznala na dublji način.
Sve što sam znala u teoriji, sada je trebalo proživjeti iskustveno.
Bila sam mama dvoje djece kada je sve počelo. Šok i nevjerica su me preplavili kada sam saznala da sam trudna u 39-toj godini, ostavljena s propalim brakom, bez posla. I zato dijelim priče jer te želim ohrabriti i reći da nisi sama, da je teško, ali će proći. Traži pomoć i ne skrivaj se u sramu jer pomoć dolazi i već je tu.
Bog čini nešto novo i sada.